Digitalni euro, dobra ideja koja traži puno opreza
Digitalni euro ne treba promatrati kao još jedan način plaćanja mobitelom. To nije samo nova aplikacija, novi digitalni novčanik ili zamjena za karticu. Radi se o mnogo važnijoj stvari, pokušaju da javni novac, odnosno novac iza kojeg izravno stoji centralna banka, dobije svoj digitalni oblik za svakodnevnu upotrebu.
Danas većina ljudi novac doživljava vrlo jednostavno. Imaš gotovinu u novčaniku ili novac na računu. Međutim, između toga postoji važna razlika. Gotovina je javni novac centralne banke. Novac na računu je u pravilu novac kod poslovne banke. Kada plaćamo karticom, mobitelom ili internet bankarstvom, koristimo čitav lanac banaka, kartičnih sustava, aplikacija, posrednika i procesora plaćanja. Digitalni euro bi tu donio nešto novo, digitalni oblik novca koji bi trebao imati dio svojstava gotovine, ali u elektroničkom okruženju.
Ideja sama po sebi nije loša. Društvo se sve više digitalizira, plaćanja su sve češće elektronička, a Europa očito želi imati vlastitu platnu infrastrukturu koja neće u tolikoj mjeri ovisiti o privatnim kartičnim kompanijama, velikim tehnološkim platformama i rješenjima izvan europskog prostora. U tom smislu digitalni euro može biti važan za financijsku samostalnost, otpornost platnog sustava i dostupnost javnog novca u digitalnom dobu.
Ali problem nije u samoj ideji, nego u načinu provedbe. Kod gotovine je privatnost prirodna. Ako netko plati novčanicom, ne nastaje automatski digitalni zapis koji povezuje osobu, mjesto, vrijeme, iznos i svrhu plaćanja. Kod digitalnog novca to više nije tako. Svaka digitalna transakcija može ostaviti trag, čak i kada se tvrdi da su podaci zaštićeni ili anonimizirani. Osim same transakcije postoje i metapodaci, uređaj, lokacija, način prijave, vrijeme, posrednik, aplikacija i drugi tehnički tragovi.
Zato je privatnost središnje pitanje digitalnog eura. Nije dovoljno reći da će sustav biti siguran i da nitko neće pratiti građane. Takva zaštita mora biti ugrađena u samu arhitekturu. Sustav mora prikupljati minimalnu količinu podataka, mora jasno ograničiti tko što vidi, koliko dugo se podaci čuvaju i za koje se svrhe smiju koristiti. Ako se to ne riješi strogo i transparentno, digitalni euro može lako postati infrastruktura za vrlo detaljan uvid u svakodnevni život građana.
Posebno je važna offline upotreba. Gotovina radi i kada nema interneta, struje, aplikacije, signala ili bankovnog servera. To je njezina velika prednost. Ako digitalni euro želi biti nešto slično digitalnoj gotovini, mora barem djelomično raditi i bez stalne veze sa središnjim sustavom. Međutim, tu nastaju ozbiljni sigurnosni problemi. Digitalni zapis se može pokušati kopirati, mijenjati ili zloupotrijebiti. Kod fizičke novčanice to je jednostavnije, kada je predaš drugome, više je nemaš. Kod digitalnog novca sustav mora spriječiti da se isti iznos potroši više puta.
Zbog toga offline digitalni euro mora imati ograničenja. Vjerojatno neće biti moguće držati velike iznose u offline obliku. Uređaji moraju biti sigurni, aplikacije pouzdane, a pravila jasna. Mora se znati što se događa ako korisnik izgubi mobitel, ako mu netko ukrade digitalni novčanik, ako trgovac primi uplatu koja se kasnije pokaže spornom ili ako se uređaj kompromitira malverom. To nisu teorijska pitanja, nego praktični problemi koji se redovito događaju u digitalnim sustavima.
Najveći sigurnosni rizici vjerojatno neće biti u napadu na samu centralnu banku, nego na korisnike. Napadači će ciljati mobitele, lažne aplikacije, phishing poruke, QR kodove, krađu identiteta, lažne pozive i postupke oporavka pristupa. Kao i kod internetskog bankarstva, tehnički sustav može biti dobro projektiran, ali ako korisnik bude prevaren, šteta je stvarna. Posebno su ranjive starije osobe i oni koji nemaju dovoljno digitalnih vještina. Ako digitalni euro bude kompliciran, napadači će to sigurno iskoristiti.
Važno je i pitanje gotovine. Institucije naglašavaju da gotovina ostaje, i to je dobro. Ali nije dovoljno reći da gotovina ostaje formalno. Ona mora ostati stvarno dostupna. Ako bude sve manje bankomata, ako banke zatvaraju poslovnice, ako trgovci sve više guraju digitalna plaćanja, a javne usluge otežavaju plaćanje gotovinom, tada gotovina ostaje samo na papiru. To bi bio problem, jer gotovina nije samo staromodan oblik plaćanja. Ona je i sigurnosni ventil, sredstvo privatnosti i način uključivanja ljudi koji nisu potpuno digitalizirani.
Digitalni euro dira i bankarski model. Ako građani mogu držati dio novca u digitalnom obliku izravno vezanom uz centralnu banku, postavlja se pitanje što to znači za poslovne banke. U normalnim uvjetima možda neće biti velikih promjena, ali u krizama ljudi mogu poželjeti prebaciti novac iz banaka u oblik koji smatraju sigurnijim. Zato će vjerojatno postojati limiti držanja digitalnog eura. To je razumljivo, jer digitalni euro ne bi trebao biti zamjena za štednju u banci, nego sredstvo plaćanja. Ipak, ti limiti će biti osjetljivo pitanje, jer preniski limiti umanjuju korisnost, a previsoki mogu stvoriti pritisak na bankarski sustav.
Postoji i širi politički rizik. Ono što se jednom tehnički omogući, kasnije se može proširiti. Ako sustav može pratiti, analizirati ili ograničavati plaćanja, uvijek postoji opasnost da se s vremenom pojave novi zahtjevi. Danas se to može opravdavati sigurnošću, sutra porezima, prekosutra sankcijama ili nekim drugim javnim interesom. Naravno, borba protiv kriminala, pranja novca i financiranja terorizma je potrebna. Ali granica između legitimnog nadzora i pretjerane kontrole mora biti jasna, zakonski ograničena i pod stvarnim neovisnim nadzorom.
Zato digitalni euro nije tema za površnu raspravu. Nije dovoljno biti za ili protiv. Pravo pitanje je kakav digitalni euro želimo. Ako bude napravljen kao stvarna dopuna gotovini, s jakom zaštitom privatnosti, ograničenim prikupljanjem podataka, sigurnom offline upotrebom i jasnom odgovornošću, može biti koristan. Ako bude napravljen kao centralizirana platna infrastruktura s previše podataka i premalo kontrole nad onima koji tim podacima upravljaju, tada može postati ozbiljan društveni i sigurnosni rizik.
Digitalni euro na kraju nije samo financijsko pitanje. To je pitanje povjerenja. A povjerenje se ne gradi najavama, nego pravilima, sigurnošću, transparentnošću i stvarnim poštovanjem privatnosti građana.
Ratio Technica
Kontakt: ivan0x2a [at] gmail [dot] com
